NavMenu

Jasna Novakov, izvršna direktorka Zvezdara teatra - Umetnost se opire planu i kontroli

Izvor: eKapija Sreda, 25.12.2019. 09:15
Komentari
Podeli
(Foto: Martin Candir)
Kada je scena realnost, a priče sa te scene personifikacija života onda sigurno govorimo o pozorištu. Vođenje jednog pozorišta, posebno danas, iziskuje veliki trud i zalaganje, na krilima umetnosti i rafiniranih emocija.

Ove godine Zvezdara teatar obeležio je 35 godina rada. Kako izgleda voditi pozorište u današnjem vremenu, koji su izazovi u tom, sve samo ne, običnom poslu, koliko nam je pozorište danas mesto katarze, razgovarali smo sa izvršnom direktorkom Zvezdara teatra Jasnom Novakov.

Završila je studije produkcije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu i magistraturu na teatrologiji. Skoro četiri decenije radi u pozorištu na operativno-organizacionim poslovima, a od 2014. godine je na mestu izvršne direktorke Zvezdara teatra. Kako kaže, u pozorištu i dalje najviše voli da bude - publika.

eKapija: Kako ste počeli saradnju sa Zvezdara teatrom?

- Zvezdaru pamtim od samih njenih početaka, od prve predstave "Mrešćenje šarana" koju sam gledala nedugo nakon premijere, davne 1984. ili 1985. godine. Predstavu pamtim veoma dobro, ne mogu da kažem da sam tada sa svojim skromnim radnim iskustvom znala, ali sam nekako instinktivno osećala da se sa tom predstavom rodilo jedno novo, značajno pozorište. Prvih trideset godina Zvezdara teatar sam pratila kao publika i sarađivala kao koleginica iz jednog drugog beogradskog pozorišta. Od pre pet godina sam izvršni direktor ovog pozorišta i učestvujem u njegovom svakodnevnom životu i radu kao i u planiranju budućih aktivnosti.

eKapija: Koliko je vođenje jednog pozorišta danas biznis a koliko umetnost?

- Bez ikakve dileme, jeste i jedno i drugo. Bez obzira što je Zvezdara teatar indirektni budžetski korisnik, dakle jednim manjim delom se finansiramo iz budžeta Grada Beograda, ostaje onaj veći deo koji valja zaraditi. Prava umetnost može biti i komercijalna ali se ne podrazumeva da takva mora biti. Najčešće i nije. Ako nemate dobru predstavu nećete imati ni uspešan biznis, ali ako imate dobro postavljene temelje biznisa imaćete veće šanse da producirate dobru i gledanu predstavu. Danas ne smemo očekivati da će publika sama od sebe hrliti u pozorište. Ako je ikada tako i bilo, odavno više nije. Moramo uzeti u obzir činjenicu da su se poslednjih decenija u stručnom i naučnom smislu značajno razvile discipline upravljanja i marketinga, sa pomoćnim i srodnim disciplinama. Što ih više budemo primenjivali u radu pozorišta, bićemo poslovno stabilniji i uspešniji. Ne smemo zaboraviti da kriterijum uspešnosti u pozorištu nije samo finansijska dobit, mada jeste i to, glavni kriterijum je ipak umetničko dostignuće.

Kada grubo sagledamo, pozorište jeste jedan proizvodni sistem, doduše veoma specifičan, ali ipak proizvodni sistem, koji mora da plasira i proda svoju robu, da od toga zarađuje, a zatim da zarađeni novac vrati u novu proizvodnju. Deluje suviše jednostavno pomiriti ove dve strane pozorišnog poslovanja, ali u praksi zapravo nije tako lako. Iako se suština pozorišnog čina nije promenila poslednja dva i po milenijuma, a očitava se u neponovljivom živom susretu scene i gledališta, glumca i gledaoca i razmeni emocija. Sve drugo se uglavnom promenilo i dalje se ubrzano menja. Zato pozorište, ukoliko iole pretenduje na koliko-toliko stabilan opstanak, imperativno mora da osluškuje, detektuje i dijagnostikuje u kom pravcu se kreću promene u društvu, pojedincu, skali opštih vrednosti, navikama, percepciji, generacijskom interesovanju, obrazovanju, stilu života... Možemo zaključiti da je svako pozorište jedan veoma složen i hipersenzibilan umetničko-poslovni sistem pa samim tim neizbežno jeste i umetnost i biznis.

eKapija: Kakva je praksa u pozorištima u svetu? Kako se finansiraju, iz državnog budžeta ili je glavni stub blagajna pozorišta?

- Svet, i zapadni i istočni, prepoznaje i jednu i drugu praksu. Zapadni više preferira blagajnu pozorišta a istočni državni budžet. Važno je reći da svuda u svetu - mislim na zemlje koje imaju razvijenu mrežu pozorišta i koje pozorišno stvaralaštvo doživljavaju kao značajan deo nacionalne kulture i tradicije - postoje pozorišta koja su korisnici budžeta, gradskog ili državnog, i dokle god je tako, ima nade. Naravno da postoje i privatna i potpuno komercijalna pozorišta koja se samofinansiraju. Postoje i velike svetske produkcije koje donose ozbiljnu zaradu, npr. na Brodveju. Kod nas je to nemoguće. Pozorište je skupa delatnost, a platežna moć naše publike je nedovoljna. Zato je uloga budžetske brige značajna i nezamenjiva. Svuda u svetu vrhunska umetnost mora da se neguje i da se za nju stvaraju posebni uslovi.

eKapija: Da li kod nas postoji rivalitet među pozorištima?

- Sa naše strane ne. Nemamo nikakvog razloga za to. Mi imamo svoj pravac i svoj repertoartski profil koji dosledno negujemo. Kako bi Dušan Kovačević rekao, naša "krvna grupa" su domaći autori i pretežno praizvedbe domaćih dramskih tekstova. Nije lako ostati dosledan u negovanju ovakvog repertoara, ali je to nešto što naša publika prepoznaje i dosledno voli. Onaj uslovni "rivalitet" je uvek dobrodošao kao podsticaj i kao izazov. Tako mi to doživljavamo. Timski. Radujemo se tuđem uspehu, jer nas to motiviše da budemo još bolji, još brži, još efikasniji i maštovitiji u našem poslovanju, svaki put pomerajući lestvicu za sledeći korak. To je imperativ. Ako prvi pomerite tu lestvicu onda ste uspeli.

eKapija: Da li je i dalje pozorište mesto katarze u našem društvu? Koliko je ono efikasan lek na kolektivnom nivou?

- Najviše bih volela kada bih mogla jednostavno i afirmativno da odgovorim na prvo pitanje sa – jeste, a na drugo sa – mnogo. Ipak, odgovori nisu baš toliko jednostavni. Bez da dublje analiziram ova pitanja, odgovoriću ovako: verujem da pozorište još uvek, kada se dogodi ta retka ali potpuno jedinstvena magija između scene i gledališta, može da bude katarzično za današnjeg gledaoca. Ne verujem da pozorište može da promeni svet, ali valjda može i mora da ga menja, mic po mic, korak po korak, kao svaka umetnost, kao dobra knjiga, dobar film, dobra muzika... čak i ako to nije tačno, a duboko verujem da jeste tačno, ne dajte nam nikad da to saznamo!

eKapija: Publika voli da u pozorištu dobije odgovore na pitanja iz svakodnevnog života. Šta nas to danas najviše muči?

- To ste veoma tačno primetili. Iz našeg iskustva, a ono je izgrađeno većinom na domaćem repertoaru, rekli bismo da je današnja publika veoma privržena temama i likovima u kojima se prepoznaje, koji su im životno bliski na nivou prepoznavanja pojava u društvu, porodici ili bliskom okruženju. Ako se setimo da je još Aristotel čoveka video kao zoon politikona, dakle, kao društveno i državotvorno biće, jasno je da su teme koje direktno utiču na naš život, teme koje opisuju našu svakodnevnicu: muke, radosti, mentalitet, razni postupci u našem sopstvenom "dvorištu". Na pitanje šta nas to najviše muči možda bih mogla da odgovorim krajnje nepozorišno – muči nas pitanje smisla i perspektivnosti.

eKapija: Danas u neoliberalizmu "imati" je ispred "biti", ili možda je bolje reći "imati je biti". Može li u takvom sistemu pozorište da opstane?

- Pa vidite – opstaje. Dokle god nas ima znači da može. Neka saznanja su neprenosiva i samo se iskustveno stiču. Jedno od njih je i spoznaja da "imati" ne mora nužno da se odnosi na materijalno, kako nas savremeni svetski trendovi uče. Kada shvatite da "imanje" upravo tih drugih, nematerijalnih vrednosti donosi mir i zadovoljstvo, ne nužno i sreću, počinjete da ih tražite sve više. To je kao uzročno-posledična zavisnost čokolade i seratonina. "Imati je biti" ima dve strane, prvu: imam jahtu, penthaus i poršea – dakle, jesam uspešan, i drugu: imam porodicu, prijatelje, ljubav, znanje, obrazovanje, mir i spokoj – dakle, jesam uspešan. To su samo dve različite tačke gledišta. Bez obzira što je trenutno ona prva dominantna, dokle god postoje poslednje dve osobe na svetu koje biraju drugu, pozorište će postojati. Uostalom, tako je i počelo.

eKapija: Kako izgleda jedan Vaš dan u Zvezdara teatru?

- Nekad burno, nekad očajno, nekad radosno, ali nikad dosadno. Umetničko stvaralaštvo se po prirodi stvari opire planu i kontroli te samim tim zahteva dodatnu energiju i delikatnost u radu. S obzirom na mali kolektiv a mnogo posla, svi zaposleni, neretko, obavljaju po nekoliko srodnih poslova pa se tako i delokrug rada izvršnog direktora prostire u nekoliko glavnih pravaca. To je pre svega oblast finansija, zatim oblast tehničke opreme i realizacije predstava, oblast marketinga i prodaje i svakako velika oblast održavanja objekta. Sve je povezano i zavisi jedno od drugog. Krajnji cilj svih naših aktivnosti je susret predstave, glumaca i publike pod najoptimalnijim uslovima. Svi naši poslovi se uglavnom ne vide kada su dobro i tačno urađeni a veoma su vidljivi kada nedostaju ili kada nisu dobro ili kvalitetno urađeni. To je usud svih nas koji radimo "iza kulisa" kao što je usud predstave i glumaca koji je igraju – usud prolaznosti, odnosno, i predstava i likovi nestaju u istom trenutku kad i nastaju i nikada se više ne mogu ponoviti u potpuno istom izvođenju.

eKapija: Blisko sarađujete sa Dušanom Kovačevićem. Kakva su Vaša iskustva u radu sa njim?

- Sama činjenica da vam je data prilika da steknete iskustvo rada sa njim je već privilegija. Ako pri tom uši naštelujete na pravu frekvenciju i naučite da čujete ono što u svakodnevnoj komunikaciji primate iz njegovog ogromnog znanja i pozorišnog iskustva, onda ste dvaput privilegovani. Retka su pozorišta koja se mogu pohvaliti da imaju svog "ličnog" pisca, i to kakvog pisca! Pisca koji je za sve ove decenije obeležio ne samo naš, Zvezdarin repertoar, već i srpsku dramu uopšte. Duboka, nadasve tačna i veličanstveno jednostavna spoznaja suštine pozorišta i mesta svih nas u pozorištu je svakodnevna lekcija koju možete od njega da učite.

eKapija: Ove godine je Zvezdara teatar obeležila 35 godina postojanja. Koliko se pozorišna scena promenila od tada?

- I svet se menja pa se i pozorište promenilo. Čini mi se da smo u međuvremenu izgubili deo velike posvećenosti pozorištu i to mi je veoma žao. Brzina života i realnost one priče o biti i imati - realnost je uvek nešto između, dakle i biti i imati - nekako je potrošila i smanjila vreme koje smo spremni da uložimo u pozorište i na žalost, posledice su vidljive. Za ovih 35 godina, neka pozorišta su promenila ili izgubila, svoj prepoznatljiv repertoarski profil, neka su ga stekla, retka nova pozorišta su nastala, a neka su se ugasila. Promene su neminovne, a pozorište je veoma osetljiv lakmus na zbivanja u svom okruženju. Došli su neki novi, mladi, divni glumci, a otišli velikani koji su ispisali noviju istoriju srpskog glumišta. Bez obzira što me beskrajno raduje pojava novih, zanimljivih lica, moram da priznam da mi lično veoma nedostaju oni koji su nas poslednjih godina zauvek napustili, a koji su mene i moju generaciju učili pozorištu.

Sandra Petrović
Komentari
Vaš komentar

Top priče

22.04.2024.  |  Industrija, Saobraćaj

Srbija će projekat "letećih taksija" za EXPO razvijati sa kompanijom Airbus - Najavljeno potpisivanje memoranduma

Vlada Srbije će sa kompanijom Airbus potpisati memorandum za projekat razvoja Air mobility-ja, koji podrazumeva upotrebu malih, visoko automatizovanih aviona, na nižim visinama u urbanim i gradskim oblastima, najavio je ministar finansija Siniša Mali. Mali je na svom Instagram profilu napisao da je sa regionalnim direktorom prodaje u kompaniji Airbus za Istočnu Evropu Aleksandrom Bojanićem, razgovarao je o uvođenju letećih taksija. -

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.