NavMenu

Od štale lepare do razvijenog poljoprivrednog domaćinstva porodice Korićanac u Bogutovcu

Izvor: AGROpress Nedelja, 17.01.2021. 10:31
Komentari
Podeli
Ilustracija (Foto: branislavpudar/shutterstock.com)Ilustracija
Porodica Korićanac je bogata po broju članova porodice, po tome što žive njih jedanaestoro pod istim krovom, po tome što četiri generacije imaju zajednički jezik, da žive složno i radno na imanju. Sve što su sticali ulagalo se uz pomoć kredita i štedljivosti, prenosi Agropress pisanje Agrgobiznis magazina.

Od štale lepare čiji je kapacitet za par brava svoju agrarnu istoriju počela je da ispisuje porodica Korićanac. Bez puta, mehanizacije, bez subvencija u svojoj vekovnoj transformaciji postali su pravi domaćini, koji danas imaju 15 grla krupne stoke, stado od 50 ovaca, nekoliko koza, svinja i nešto živine. Do stečenog imetka stizalo se mukotrpno, mahom ručno. Temelje je postavio šezdesetih godina prošlog veka najstariji Jovica.

- Ja sam počeo ovo da stičem šezdesetih godina prošlog veka, kada sam se oženio. Nisam rođen u Bogutovcu. Moji su sa Koritnika na Goliji. Znate gde je, ako znaše, onda možeše zamisliti da je ovde i bez puta, vode, pomoći bilo lakše. Nije dete imalo ni mašina. Sva snaga u rukama i ko je imao volove. Bilo više i naroda, danas nema ko ni da mu platiš da pomogne. Ono što je ostalo, nešto ljutuje, ne znam šta je ušlo u svet!? Otišo narod iz sela, tamo na kaldrmi valjda
našli sreću. Ćerka se udala, ali je sin Milovan, hvala Bogu ostao ovde. Od njegovih trojice sinova, dvojica na imanju. Ja sam srećan čovek jedanest paraunučadi, kud ćeš veće sreće. Sad smo malo i zaimali, kupovali mašine, lakše je -polako nas uvodi u priču glava kuće i najstariji domaćin Jovica.

Bez puta po blatu, struje, vode koja se donosila iz polja, nije bilo lako opstati. Teško je preneti rečima osećaj čoveka koji u svojoj osmoj deceniji do civilizacije prvi put od svoje kuće gazi asfalt.

- Mučilo se što se kaže i dan i noć, nije se moglo, nego samo da se od zarade nešto prinovi, da se ima. Tako smo vaspitani, moja supruga i ja od malena, naša deca, naši unuci. Danas omladina malo obneradila, ne zna za muku, ne zna za teško. Mi smo i unuke, ovu trojicu delija tako vaspitavali, dvojica ostali na imanju. Imaju neke planove, mi smo samo da im pripomognemo. Što se puta tiče, vidite da vam kažem nisam verovao. Ma ja to ne mogu da opišem, bar mi deca neće mimo sveta - nastavlja starina Jovica.

- Bivalo je i teško. Nije imalo ni mnogo zemlje. Istina, tada nas je bilo manje u kući. Počeli smo da širimo imanje, kupujemo polako mašine, bez toga nema rada na selu. Posezali i za skupim kreditima, jer nije bilo nekih jakih subvencija. Počeli smo sa tri krave. Oduvek smo spravljali sir i kajmak, danas imamo i jednu mini mlekaru. Ma lakše, sinovi pristigli, petorica muških glava kad zapne, odradimo lako posao. To je i prednost velike porodice. Mi svi imao
podele u domaćinstvu, svako nešto radi, nemao kada ni da se posvađamo - kroz smeh zaključuje Milovan Korićanac.
Za jedno ovakvo domaćinstvo život bez puta je bio mnogo težak. Vijugavi asfalt ih je posle sedamdeset godina bespuća preporodio. Kažu nisu verovali da će zgaziti za života put bez blata do svojih odaja. Put su dobili prošle godine. U vreme izborne kampanje, kaže Milovan, otišao da usred posete predsednika, kao odbornik sela, kaže kao da im se pomogne.

- Stego ja petlju pa pravo pred predsednika kako da nam pomognete. Evo ja imam jedanaest duša u kući, asfalt nismo videli, svi su nam obećavali, dolazili ovako ko vi, svi pred izbore! Bez puta nema povratka, svi odoše, rekoh ja. Posle par meseci dođoše mašine, ja još ne verujem da smo konačno dobili vezu sa svetom - iskreno priča Milovan.

Mladen, jedan od momaka koji je ostao na imanju, njega zatičemo pa pitamo zašto je ostao. To što je ostao je njegov izbor i čini se da je napravio dobar potez. Ipak ovaj mlad momak, je napravio još jedan presedan, jer je svoje ukućane obradovaosa četvoro dece, koji su ujedno i četvrta generacija pod jednim krovom. Malo verovatno, ali ostvarljivo. Sasvim iskreno nam govori da u početku nije baš bio svestan svih svojih obaveza, ali je danas ponosan na ono što jeste i što tek planira da učini.

- Ostao sam svesno, jer prvo do bilo kakvog iole poštenog posla treba vremena i kilometara. Ja bih za neku platu od 30-40 hiljada ako mi se posreći izgubio ceo dan do posla i nazad. Pored ovolikog imanja da plaćam negde kiriju, stvarano bi bilo suludo. Desila se ljubav, brak, dolaze deca, sada ih imamo četvoro, mladi smo i želim da moja deca odrastaju u zdravoj sredini, na vazduhu. Ovde sigurno zaradim one dve gradske plate i bez mnogo napora, jer imamo
svakodnevnu podelu posla. Posebno sam obradovan jer smo brat i ja dobili sredstva od države u 2020. godini za mlade poljoprivrednike. Tih 50 ovaca i 4 junice, ipak ne bi mogli bez kredita i mučenja da priuštimo. Biće nam lakše - kaže Mladen.

Za Korićance čini se nema zime, jer je osim sloge u dom ušla i pomoć države, koja je osim puta obezbedila i subvencije za mlade. Biće to pravi vetar u leđa našim sagovornicima. Kako ovaj kraj zahvaljujući lekovitosti Bogutovačke banje i čarima reke Lopatnice postaje turistički biser planovi su delom naslonjeni u budućnopsti i na turizam. Za sada uglavnom proizvode sir i kajmak, koji svojim kvalitetom lako dolazi do kupaca.

- Za sada nema problema sa prodajom sira i kajmaka. Uglavnom su naši poznati kupci. Dalji planovi su da krenemo i sa seoskim turizmom. Vidite kakav je krajolik, Lopatnica nam je ispod imanja, imamo ove brvnare, mogu da se iskoriste, možemo naše proizvode da ponudimo i ostalim kolegama u okruženju kojih ima sve više. Videćemo -zaključuje Mladen.

Jovana, Jelena, Vuk i Pavle, su ipak zvezde naše priče. Radoznali i gostoprimljivi po prirodi uz širok osmeh ovi mališani prigrliće vas kao svoje. Kažu mnogo vole svoje selo u šta ne sumnjamo, jer su bili odlični vodiči. Jovana kao najstarija vodi računa o sestri i braći, jer maleni Pavle nema ni godinu. Svojim širokim iskrenim očima, kako to samo deca znaju, iskricam s ljubavlju priča o selu, svojima…

- Ovde je prelepo. Mnogo volim selo, sada je malo hladno, pa nismo dugo napolju. Leti je prelepo, zeleno, igramo se svi. Pomažemo ponekada baki, mami, deki kada čuva ovce. Kada porastem želim da budem doktorka ovde u selu - priča nam Jovana.

Razumljivo, jer doktor na selu, ne postoji, ne bar ovde. Da li će zaista ostati, zavisiće od niza okolnosti. Malo od njenih roditelja, malo od njenih ambicija i želja i ponajviše od stanja u državi kakvo će biti, kada Jovana ili njena, braća i setre dobiju diplome. Obećali smo da ćemo doći ponovo, jer ove četiri ljuljaške to obavezuju. Čuli smo biće još mališana u ovom domu. Dolazimo i zbog dama koje ovaj dom drže da bude ovakav. Bogatstvo koje se ne meri imetkom, hektarima zemlje i brojem grla i mašina. U redu sve to nam treba, ali će sela ostati živa bude li još podmlatka kao u ovoj domaćinskoj kući.
Komentari
Vaš komentar

Top priče

27.03.2024.  |  Industrija, Saobraćaj, Finansije

Grad ustupa privatnicima više od 30 zemunskih i palilulskih autobuskih linija - Spreman nacrt JPP na deset godina, posao težak pola milijarde evra

Gradske linije na potezima 100 i 700, kao i još nekoliko linija koje prelaze preko Novog Beograda i Zemuna, definitivno će biti ustupljene privatnim prevoznicima. Danas se održava hitna telefonska sednica Privremenog organa grada, na kojoj je od 100 tačaka, najvažnija upravo ona koja se tiče Odluke o usvajanju predloga projekta javno-privatnog partnerstva u obavljanju javnog prevoza na pomenutim linijama. Nacrtom ove odluke predviđeno je

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.