(Foto: Mina FC/Unsplash) Simboli ulcinjske solane - samohodni transporter, kolosek i dresine završili su pre mesec i po u starom gvožđu, čime je nakon 86 godina i formalno stavljena tačka na postojanje jedine fabrike soli u državi. Zajedno sa njima, šleperi su pokupili i dva bagera, vozni park, metalne stubove za struju.
Stečajni upravnik solane, Žarko Ostojić, potvrdio je Vijestima da je sve što je prodato, bilo u skladu sa ranije objavljenim oglasom.
- Najveći deo prihodovanog novca isplaćen je bivšim radnicima na ime dela zarada koje su ostvarili u periodu trajanja Plana reorganizacije - kazao je Ostojić.
Prema saznanjima Vijesti, sa solane je odneseno oko 600 tona starog gvožđa. Od pumpi, u funkciji su one u Đeranama i na broju 16. Najvažnija, broj 31, bez koje fabrika ne može da funkcioniše, nije u upotrebi.
Tako, od polovine avgusta, samo nepregedni bazeni sećaju na nekadašnju fabriku i blistava vremena.
Urušena stara upravna zgrada, hangar bez pola krova i propale montažne barake na samom ulazu u posed od 15 miliona kvadrata, svedoče o nekim drugim vremenima, propalim privatizacijama, strateškim partnerima, ljudskoj pohlepi.
Predstavnik bivših radnika, Saša Mitrović, potvrdio je da su radnici, njih oko 70, od stečajne uprave u zadnjih mesec i po dobili po 1,1 hiljada EUR.
- Jednom su nam dali po 500 EUR i dva puta po 300 EUR. Ipak, dug firme prema nama je i dalje preko milion EUR - kazao je Mitrović Vijestima.
Zamoljen da prokomentariše prodaju simbola solane u staro gvožđe, Mitrović je ocenio da je stečajna uprava verovatno bila primorana na taj potez.
- Sve je to bilo više od 90% trulo i odavno za rashod - kazao Mitrović.
Uprkos tome što bi neki novi investitor morao da krene od nule, Mitrović je optimista. Kaže da se uzda u novu Vladu i preduzeće koje još nije formirano, a koje bi trebalo da upravlja solanom.
- Nama ne trebaju velika ulaganja da bismo imali proizvodnju soli za dve ili dve i po godine. Za Vladu to nisu velika izdvajanja, posebno imajući u vidu da je već bila doneta odluka o milion EUR za potrebe saniranja - naveo je Mitrović.
On je dodao da su potrebna dva bagera, 30 radnika i malo lijepog vremena da bi obavili zemljane radove i bazene doveli na nivo od pre deset godina.
NPCG, shodno odluci Vlade, najstarijim ulcinjskim preduzećem upravlja od avgusta 2015. godine, s ciljem zaštite biodiverziteta. Opština Ulcinj koja je trebalo da preuzme upravljanje solanom 24. avgusta ove godine, ranije je odustala jer nije stvorila pravne pretpostavke da uđe u taj posao.
Ulcinjska Solana je nakon usvajanja odluke na sednici SO Ulcinj 24. juna prošle godine proglašena zaštićenim područjem - Parkom prirode.
Ministarstvo održivog razvoja i turizma kandidovalo je Solanu za Ramsar, treće močvarno područje u Crnoj Gori, u julu prošle godine. Solana je u septembru te godine proglašena močvarom od međunarodnog značaja i uvrštena na Ramsar svetsku listu močvarnih područja.
Solana je u većinskom vlasništvu Eurofonda koji poseduje 71,48% akcija. I Solanu i Eurofond više od deceniju i po kontrolišu ljudi povezani sa biznismenom Veselinom Barovićem.
Stečaj u ulcinjskom preduzeću uveden je u prvoj polovini 2005. godine, a neuspeli petogodišnji plan reorganizacije trajao je od početka 2006. godine. Pošto plan reorganizacije nije uspio, ulcinjska kompanija je ponovo u stečaju od 2011. godine.
Istorijat
Postupak privatizacije AD Solana Bajo Sekulić Ulcinj je počeo 2001. godine, na početku masovne vaučerske privatizacije, a država nema nijedan odsto vlasništva u tom društvu.
Preduzeće je formirano 1927.godine, bez ikakavog odeka u javnosti tadašnje Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, u kojoj se tih dana na parlamentarnim izborima birala nova vlast.
Sedam godina kasnije, neposredno prije Marseljskog atentata 1934. godine na kralja Aleksandra I Karađorđevića, primorski gradić na krajnjem jugu ubrao je prve kristale soli.
Ni najveći optimisti nisu verovali da je otvaranje fabrike revolucionarni iskorak u razvoju grada.
Tako je počela solana, koja je u nadolazećoj eri turističkog razvoja, kao preteča, lansirala Ulcinj u spisak najpoznatijih ljetovališta na Jadranu.
I dok su nicali hoteli i odmarališta i otvarana nova preduzeća, solana je pulsirala životom grada. Postala je njegov imidž, a onda je nekom, krajem prošlog veka, palo na pamet da bi se umesto proizvodnje soli, na atraktivnom zemljištu, moglo i graditi.
Tako je solana na čekanju već devet godina jer Savet za privatizaciju nikako da prelomi - da li je za nju plaćena tržišna cena ili ne.
U međuvremenu, fabrika je prestala da postoji. Grad je poslednje tri decenije nevoljno pratio sudbinu hotela i preduzeća.
Kada je solana ubrala prve kristale, Ulcinj je bio siromašan grad.
Danas, nakon 86 godina, kada fabrika više ni formalno ne postoji, Ulcinj je ponovo siromašan grad - prema zvaničnoj statistici, među poslednjima u državi kada je reč o prosječnoj zaradi, a ubedljivo zadnji na primorju.