NavMenu

Milovan Rajevac, fudbalski trener, selektor reprezentacije Gane - raj za Rajevce

Izvor: Mozzart sport Utorak, 03.08.2010. 16:20
Komentari
Podeli

Da li ste znali nešto više o Milovanu Rajevcu pre Svetskog prvenstva u Južnoj Africi? Ako pratite fudbal, sigurno da vam je bilo poznato da se radi o nekadašnjem fudbaleru i treneru Crvene zvezde, šefu stručnog štaba Vojvodine i čačanskog Borca, ali verovatno ništa više od toga.

Ovaj uvod nije napisan kako bi se ilustrovalo da uspeh može doći preko noći, već zbog potpuno suprotnog nauma – Milovan Rajevac godinama je gradio karijeru, imao volju da svaki dan nauči nešto novo, a nije odustajao ni u teškim trenucima koji su tako karakteristični za ovo podneblje.

Ni to što mu za ekspresno „prebacivanje“ Vojvodine sa dna na vrh tabele 2007. godine, kao i za prvi izlazak s Borcem na evropsku scenu, kada je doveo Čačane i do dvomeča s Ajaksom, nisu pripale zaslužene počasti, nije ga pokolebalo u nameri da dokaže svima da je trener za velika dela. A onda se tokom juna i jula 2010. godine sve promenilo – zahvaljujući plasmanu Gane u četvrtfinale Svetskog prvenstva, gde ju je posle penala zaustavio Urugvaj, Rajevac je postao jedno od najpoznatijih imena u svetskom fudbalu.

O tome kako je uspeo da uvede disciplinu u reprezentaciju iz dela zemljine kugle gde se ta reč i ne ceni posebno, kako je proživeo Gijanov promašeni penal i propuštenu priliku da Crne zvezde odvede među četiri najbolje selekcije na planeti (...) sve već znate. Ekipa MOZZART Sporta želela je da upozna Mikija Rajevca van terena i da se uveri u ono što su nam ljudi koji ga poznaju pričali tokom mundijalskih dana, odnosno da je najbolji termin za opisivanje selektora Gane – „dobar čovek“. Zato smo ga posetili na Zlatiboru, gde živi kada je u Srbiji, upoznali njegovu porodicu, rodbinu, prijatelje (...) i obišli Čajetinu, mesto u kojem je odrastao i u kojem se nalazi porodična kuća.

Sam izraz lica i pogled koji „miluje“ imanje u Čajetini već na prvu loptu otkrivaju koliko je Milovan vezan za rodnu grudu.

- Prvo moram da vam ispričam otkud mi Rajevci uopšte na ovom području... U vreme Miloša Obrenovića, ovim krajem je upravljao serdar Mićić, koji je imao zadatak da naseli oblast izbeglicama iz Bosne, Crne Gore i okoline. Davao im je imanja, a zauzvrat su oni praktično bili graničari i čuvali su teritoriju od upadanja Turaka. Uglavnom su živeli po kotlinama, jer je u njima klima blaža, a tokom leta su poljane na Zlatiboru koristili za ispašu stoke. A Rajevci su ovde stigli iz Hercegovine. U stvari, tada se nisu tako zvali, već su bila neka tri brata, jedan od njih se zvao Raja i od njega mi vodimo poreklo. Na mestu gde je on živeo sada se nalazi zaseok Rajevci. E moj otac se iz tog zaseoka preselio u Čajetinu.

Način na koji Rajevac besedi o svom poreklu, u dahu, dao nam je odgovor na pitanje koje je mučilo mnoge: „Kako je taj čovek uspeo da dvadesettrojicu igrača Gane drži na okupu toliko dugo bez većih problema?“ Jednostavno, u njemu „ima nešto“ što bližnjeg tera da ga sluša ne trepćući...

- Imao sam sreću da živim u zaista izvanrednoj porodici. Otac je bio privatnik, stolar, a znate kakvo je to vreme bilo i koliko je takvim ljudima bilo teško. Borio se za nas, radio po ceo dan, jedno vreme, čini mi se 1952. godine, bio je čak i predsednik opštine, dok je majka obavljala ulogu domaćice. Vežu me mnogo lepa sećanja na detinjstvo i zbog toga što je Čajetina idilično mesto i zimi i leti. Priroda je ovde gotovo idealna, a ljudi su baš pošteni. S obzirom na to da sam još kao klinac pomagao ocu, s čežnjom sam gledao kako druga deca voze bicikle ili igraju fudbal. Jedva sam čekao da im se pridružim, a kada se to dogodi, mojoj sreći nije bilo kraja. Kad je fudbal u pitanju, uvek smo se delili na Partizan i Zvezdu ili na gornji i donji deo Čajetine. Prštalo je kao da se igralo Svetsko prvenstvo. Jedan od razloga zbog kojih emotivno pričam o detinjstvu verovatno leži i u činjenici da sam veoma mlad otišao iz rodnog mesta, već posle osmog razreda osnovne škole. Srednju sam pohađao u Surdulici.

Kuća Rajevaca u Čajetini ima veliko dvorište i nalazi se na imanju od dva i po hektara. Na padini postoji voćnjak, a u ravni s kućom je travnati fudbalski teren manjih dimenzija, na kojem se od prošle godine održava memorijalni turnir u sećanje na Milovanovu sestru Milicu.

- Žao mi je što ovde ne provodim više vremena. Jednostavno ne stižem. Verujte mi da u porodičnoj kući nisam spavao sedam godina, ali planiram da to promenim čim budem imao vremena. Želim da proširim teren, možda napravim još jedan, pa da leti treniram ovde decu, da im prenosim svoje znanje. U planu mi je i da malo sredim očevu staru radionicu.

O porodičnom domu trenutno se brine Milovanov brat Radovan, inače profesor fizičkog vaspitanja...

- U svemu sam se ugledao na Radovana. Pa ja sam kao dete maštao o tome da on bude fudbaler i da ja uživam u njegovoj popularnosti. Mogao je da uspe, bio je izvanredan tehničar, bolji od mene, ali eto, ja sam bio uporniji.

Pošto smo se uverili u lepote Čajetine, rešili smo da se preselimo na četiri kilometara udaljeni Zlatibor, na kojem Milovan provodi najviše vremena kada je u zemlji. Tek što smo stigli, ugledali smo dobro poznato lice – Duška Vujoševića, koji je na srpsku planinsku lepoticu doveo košarkašku reprezentaciju Crne Gore. Zahvaljujući MOZZART Sportu, dvojica svetski poznatih stručnjaka su se upoznali...

- Bilo mi je mnogo krivo kad je igrač Gane pogodio prečku u četvrtfinalu protiv Urugvaja. Gledao sam utakmice i navijao za vas. Svaka čast, ostvarili ste fenomenalan uspeh – stisnuo je Vujošević ruku Rajevcu, koji mu nije ostao dužan:

- Sa uživanjem sam pratio Partizanove utakmice, pogotovo u Evroligi. I vaši rezultati su fenomenalni – uzvratila je najveća bela afrička zvezda.

Novi trener košarkaša CSKA potom je krenuo na trening Đetića, a mi smo nastavili ka centru Zlatibora, tačnije ka lokalu „Srpski bek“, vlasništvu Milovana Đorića, u kojem smo nastavili priču s Rajevcem.

- E Zlatibor je za mene posebna priča. Raj na zemlji. Uvek sam mu se vraćao. I kada sam igrao i radio u inostranstvu, nije moglo da prođe dva-tri meseca a da ne dođem ovde. Bez obzira na to koliko daleko sam bio.

Posle obilaska svih važnih mesta, Milovan se prisetio i svojih fudbalskih početaka…

- Tokom srednje škole u Surdulici igrao sam za neke manje klubove, ali ozbiljna priča počela je kad sam imao 19 godina. Tad sam stigao u Borac iz Čačka. Bila je to čuvena škola fudbala, jedna od najjače tri u staroj Jugoslaviji. U prilog toj tezi ide i moj lični primer, s obzirom na to da sam za kratko vreme kraj Morave neviđeno napredovao. Oni su tada teško primali igrače sa strane, ali ja sam uspeo da se nametnem, potpišem ugovor i ostanem četiri godine. Bio je to sjajan period, tu sam upoznao i sadašnju suprugu Vesnu... Potom sam prešao u Crvenu zvezdu. U to vreme bila je senzacija kad neko za samo četiri godine pređe put od niže lige do igranja sa Džajom, Pižonom… I u toj paklenoj konkurenciji brzo sam se izborio za mesto u timu. Išlo mi je dobro, ali me je jedna loša utakmica protiv Partizana mnogo koštala. Ispao sam iz tima i prešao u Vojvodinu, za koju me takođe vežu lepe uspomene. Sjajno smo se družili, a tada sam upoznao i Batu Butorovića, s kojim sam kasnije bio i u vojsci.

Posle služenja otadžbini Rajevca je put u Ameriku. Igrao je godinu dana mali fudbal u Njujorku, a kako kaže, tih 12 meseci smatra najlepšim periodom u svojoj karijeri. Međutim, zbog problema s vizom morao je da se vrati u Srbiju. Ponovo je bio u Čačku, zatim i u Švedskoj, da bi igračku karijeru završio 1985.godine u Slobodi iz Užica. Iz Skandinavije se u Srbiju vratio posle smrti oca, kako bi bio uz majku. Planirao je da ostane šest meseci, ali je ispalo potpuno drugačije...

- Fudbaleri obično po završetku karijere imaju traumu. Ne znaju šta će od sebe. Razmišljao sam i o tome da budem profesor u školi, jer sam diplomirao na DIF-u, ali sam se ipak opredelio za trenerski poziv. Bio sam prilično mlad kad sam počeo, opet u Borcu. Živeo sam u Čajetini i svaki dan putovao u Čačak, i to četiri godine. Baš u vreme kad je plata iznosila oko pet maraka, pozvali su me ljudi iz Švedske da vodim klub naših iseljenika, koji se zvao Srbija. Od trideset osme do četrdesete godine radio sam kao trener i igrač za platu od 2.000 maraka. Iako se radilo o nižem rangu takmičenja, davao sam sve od sebe, nismo izgubili utakmicu čitave dve godine. Onda sam se vratio u Slobodu iz Užica, gde sam radio sa Slobodanom Dogandžićem. Taj period smatram izuzetno bitnim jer sam od Dogandžića zaista mnogo naučio o poslu. Pre svega o ulozi defanzive u ostvarivanju rezultata. Dotad sam na tom polju bio „tanak“ jer sam igrao u ekipama koje su forsirale napadački fudbal.

Ponovo pritisnut finansijskim nedaćama, Milovan je otišao u Nemačku, gde je takođe trenirao klub srpskih iseljenika – Progres iz Frankfurta, da bi se posle dve godine vratio u Srbiju i preselio u Beograd.

- Leto između povratka iz Nemačke i odlaska u Beograd radio sam u Americi kod kuma i zaradio šest hiljada dolara. Tako su se stekli uslovi da pređemo u prestonicu, gde smo iznajmili stan. Supruga se zaposlila u Beogradu u MUP-u, a od te 1998. nekako je sve krenulo nabolje. Bio sam ponovo s Dogandžićem u Železniku i sledeće sezone otišao u Kinu, zahvaljujući svom dobrom prijatelju Bori Milutinoviću. Tamo sam radio kao pomoćni trener, jedno vreme i s Ljupkom Petrovićem, a za tri godine sam zaradio milion maraka. Od tog novca sam završio kuću i napravio apartmane na Zlatiboru. Radio sam onda u Zvezdi, pa u Kataru, a potom mi ja Bata Butorović pružio šansu da samostalno vodim Vojvodinu. Ostalo je manje-više poznato - uspeo sam da vratim Novosađane u vrh tabele, s Borcem iz Čačka sam prošao dva kola u Evropi, da bi nas izbacio Ajaks, i onda je usledio rad u reprezentaciji Gane.

Selektor Gane je posebno privilegovana ličnost u toj državi. Kad se nalazi u Akri, Rajevac oseća pažnju na svakom koraku, a njegova popularnost dostigla je vrhunac posle plasmana u finale Kupa afričkih nacija i četvrtfinale Svetskog prvenstva.

- Jeste lepo kada vas svi poznaju. Stanovništvo u Gani jeste siromašno, ali su svi dobrodušni, za njih kažu da su ubedljivo najgostoljubiviji u Africi. Ja inače živim u naselju udaljenom pet minuta od aerodroma i u blizini ambasada Amerike i Engleske, pa je jasno da se osećam veoma obezbedno, iako nikad nisam imao problema ni u samom centru Akre, među običnim svetom.

Za sve ove godine koliko se profesionalno bavi fudbalom, Rajevac pomno prati svoje navike i nikad ih ne menja.

- Ne ležem kasno, uvek ustajem rano, trudim se da budem u dobroj formi, što je, po mom mišljenju, veoma bitno za trenere. Cigarete nikad, koka-kola uvek. Zavoleo sam je još dok sam igrao u Borcu. Uf, što je bilo lepo sesti posle treninga u baštu u centru Čačka i popiti koka-kolu… Vernik sam od malena, to sam nasledio od oca. Baš pred Svetsko prvenstvo bio sam na Ostrogu i kupio brojanicu koju sam nosio u Južnoj Africi. I još nešto, ne mogu da uživam ako nemam posla. Nisam navikao. Volim da sam na terenu, da radim, mislim da sam i tu naviku nasledio od oca.

Rajevac neće imati naslednika na fudbalskom terenu. I ne žali zbog toga...

- Ponosan sam na svoje tri ćerke. Najstarija Ivana je udata i živi u Frankfurtu, dok su Maja i Nađa ovde. Naravno, najveće zasluge za njihovo vaspitanje pripadaju supruzi Vesni, s obzirom na to da sam ja često putovao i bio u raznim zemljama, a ona je uvek bila s njima – zaključio je Milovan Rajevac.

izvor :

Komentari
Vaš komentar

Top priče

28.03.2024.  |  Agro, Finansije

Kompanija Gebi novi vlasnik nekadašnjeg mlinskog giganta Fidelinka - U planu investicije i ulazak na tržište maloprodaje pšeničnog brašna i testa

Kompanija Gebi iz Čantavira otkupila je zaštitni znak, mlinove, silose i fabriku testa nekadašnjeg mlinskog giganta Fidelinke iz Subotice. Kako je za RTV rečeno u ovoj kompaniji, koja se prvenstveno bavi proizvodnjom stočne hrane i agrokooperacijom, planiraju modernizaciju ovih pogona i ponovno osvajanje tržišta brašna i testa pod brendom "Fidelinka 1868". Nekada su silosi u Aleksandrovu, predgrađu Subotice, bili sinonim za kvalitet i

Potpuna informacija je dostupna samo komercijalnim korisnicima-pretplatnicima i neophodno je da se ulogujete.

Zaboravili ste šifru? Kliknite OVDE

Za besplatno probno korišćenje, kliknite OVDE

Pratite na našem portalu vesti, tendere, grantove, pravnu regulativu i izveštaje.
Registracija na eKapiji vam omogućava pristup potpunim informacijama i dnevnom biltenu
Naš dnevni ekonomski bilten će stizati na vašu mejl adresu krajem svakog radnog dana. Bilteni su personalizovani prema interesovanjima svakog korisnika zasebno, uz konsultacije sa našim ekspertima.